Povratak na početnu stranicu

Katehetski ured Riječke nadbiskupije
(u nadbiskupskom ordinarijatu)
Ivana Pavla II. 1
51000 Rijeka

Tel: +385.51.581.222
Fax: +385.51.581.223

katehetski(a)ri-nadbiskupija.hr

www.ri-nadbiskupija.hr

 
Nalazite se u > Stručno usavršavanje
8.2.2010
EKLEZIJALNOST - TEMELJNI ČIMBENIK
VJEROUČITELJSKE SLUŽBE

EKLEZIJALNOST - TEMELJNI ČIMBENIK VJEROUČITELJSKE SLUŽBE

- U čemu se sastoji i kako se očituje crkvenost u životu i radu vjeroučitelja u školi? 
- Ostvarenje vjeroučiteljeve crkvenosti u promicanju kvalitetnog odgojnog saveza najodgovornijih čimbenika za uspješnost odgoja u vjeri:
škole, obitelji i župne zajednice - konkretni prijedlozi 
- Nužnost prementalizacije roditelja, vjeroučitelja, župnika i župne zajednice u shvaćanju i življenju djelatne crkvenosti - zbog promicanja kvalitetnijeg odgoja vjere kao temeljnog i prvotnog zadatka Crkve

1. Eklezijalna i obraćenička dimenzija vjeroučitelja

Pripadnost Crkvi, skupu ili skupštini Kristovih vjernika, i djelovanje u njezino ime spada u temelje kršćanskoga opredjeljenja. Isus je došao okupiti sve one koji su spremni prihvatiti njegov program čovjekova potpunog ostvarenja odnosno vječnog spasenja. Htio je da se okupljaju pod vodstvom apostola i njihovih nasljednika. Drugi vatikanski sabor (LG 1) jasno je naglasio da Bog nije htio ljude spasiti pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je od njih htio učiniti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno mu služio. Štoviše, Isus jamči posebnu prisutnost među onima koji se okupljaju u njegovo ime. 

Danas se pripadnost Crkvi sve više 'razmrvljuje', i to od potpunog prianjanja do sve većeg distanciranja. Štoviše, mnogi misle da se religioznost u pluralnome svijetu može živjeti i bez institucionalnih i dogmatskih pritisaka. Tako nastaje i udaljavanje od Crkve i fenomen stupnjevite crkvenosti. Ne ulazeći u svu problematiku shvaćanja i življenja crkvenosti danas, valja naglasiti kako bi bilo krajnje zabrinjavajuće ako bi i vjeroučitelj tu pripadnost shvatio kao nešto juridičkoga, štoviše ako bi u Crkvi gledao nekog 'poslodavca' odnosno instituciju koja služi kao dobro 'zaleđe'. 

Stoga je od temeljne važnosti da vjeroučitelj trajno raste u svijesti pripadnosti Crkvi kao zajednici, misteriju i Tijelu Kristovu, gdje ima određeno poslanje. On mora trajno biti svjestan, bilo da se radi o svećeniku, redovniku, redovnici ili vjerniku laiku, da je poslan od Crkve, preko biskupa, a time i od kršćanske odnosno župne zajednice, da vrši ono što je zadatak Crkve: izgrađivati Kraljevstvo Božje. Bez te svijesti on ne može preuzeti vjeroučiteljsku službu. To znači 

- da se njegovo poslanje ima odvijati u trajnom dosluhu sa Crkvom odnosno s biskupom a preko njega i župnikom odnosno određenom kršćanskom zajednicom; 

- da je istinski ukorijenjen u crkveno zajedništvo, da u njemu raste trajno 'radeći na sebi samome' kako bi mogao bitiprikladan instrument za prenošenje i življenje vjere Crkve, odnosno pitati koliko je njegov život i poslanje "sentire cum Ecclesia". Iz govora i cjelokupnoga stava mora se vidjeti da vjeroučitelj voli svoju Crkvu, u konkretnoj biskupiji odnosno župi te da u ime njezino djeluje. To pretpostavlja trajno obraćenje, koje danas, istini za volju, ide nešto teže jer postmoderna ne 'podnosi' obraćenja niti ikakav žar. A svijest crkvenosti i poslanja ne može rasti bez trajnog druženja s Riječi Božjom, koje vodi prema osobnom susretu s Bogom u Kristu osobito u sakramentu Euharistije. U protivnom, umjesto da bude obuzet Kristom kako bi druge vodio prema susretu s njime, vjeroučitelj se pretvara u 'zanatliju'. Na taj način vjeroučiteljska služba bez jake duhovne dimenzije i crkvenoga duha gubi smisao. To znači da je vjeroučitelj kao svjedok vjere pozvan na trajno preispitivanje svoje crkvenosti. U tom smislu mora trajno produbljivati svoju spremnost za prihvaćanje zahtjeva Crkve koji proizlaze iz 'missio canonica' sa strane biskupa. I ne treba se čuditi ako bi zbog pomanjkanja te svijesti i sam mandat bio 'stavljen u pitanje'. Otud i razlog postavljanja visokih kriterija za vjeroučiteljsko zvanje. 

Možemo s određenim ponosom naglasiti da je Crkva u Hrvatskoj izborila i izgradila takav model školskog vjeronauka koji je jedan od najkvalitetnijih također i što se tiče pitanja vjeroučiteljske crkvenosti. Mislim ovdje na Ugovore i razne propise, sa crkvene i društvene strane. Školske vlasti uglavnom poštuju dogovore, makar ima pojava određene marginalizacije. Na vjeroučitelju je da dobro sinhronizira svoju crkvenu pripadnost, tj. da, s jedne strane, poštujući zakonitosti škole u pluralnom društvu ne 'pretvara školu u crkvu', a s druge strane da se ne boji predstaviti istinsku prisutnost Crkve u školi. Najveći je dio vjeroučitelja to i ostvario u vrlo skladnom suzvučju crkvenih i školskih vlastitosti, na čemu im treba izraziti veliko priznanje, a sve na crti uvjerenja da se vjeronauk u školi ne bi slučajno odvojio od Crkve odnosno konkretne kršćanske zajednice, što bi bila fatalna greška u općem projektu odgoja vjere. 

Dopustite, ipak, da izrazim bojazan zbog činjenice što se u posljednje vrijeme u crkvene redove uvlači svojevrsni indiferentizam s obzirom na vjeronauk u školi, vjerski odgoj u vrtićima i osobito župnu katehezu, a čemu su razlog i sve slabiji rezultati s obzirom na uključivanje djece i mladih u život župne zajednice, posebno u nedjeljnu misu. Većina okrivljuje vjeroučitelje da nisu kadri zainteresirati djecu i mlade i dovesti ih u crkvu. Neki idu tako daleko da postavljaju i pitanje smisla vjeronauka u školi. Pritom se zaboravlja da je u krizi odgoj kao takav, jer je na djelu naglašeni relativizam. To se osobito reflektira na 'religiozno područje', pa se nije čuditi što je na djelu kriza vjere i crkvenosti, a sve uslijed snažnih utjecaja 'okoliša', impregniranog sekularizacijskim i nekim globalizacijskim procesima, koji često vodi prema raskršćanjenju i relativiziranju svih temeljnih vrijednosti. Činjenica je da se teološko-pastoralna 'koplja lome' u raspravama kako danas, u promijenjenom i pluralnom svijetu, štoviše po mnogim pokazateljima u poslijekršćanskom dobu, prenijeti vjeru na uvjerljiv način. Zaboravlja se, također, da djeca, uslijed raznih utjecaja, na neki način postaju 'sve teža', 'sve nepažljivija' i sve 'sofisticiranija' u izbjegavanju posebnih odgovornosti i obveza, pogotovo onih koje proizlaze iz vjeronauka. I zato je djelovanje vjeroučitelja ponekad obilježeno svojevrsnom 'martirijom' odnosno potrebom jačega duha svjedočenja, popraćenog čak traumama i razočaranjima, pogotovo kada doživljava iskustvo odbacivanja poput Krista i kasnije sv. Pavla kada je htio progovoriti o 'nepoznatome Bogu'. Ako se tome pridoda njegova osobna 'martirija', privatni i obiteljski problemi, kako je moguće da opstane sam, bez podrške Crkve, u konkretnoj župnoj zajednici i biskupiji? 

2. Važnost vjeroučiteljeve crkvenosti u 'pastorala Škole i predškolskih ustanova' 

Ipak, uza sve teškoće, Crkva u cjelini i vjeroučitelj kao pojedinac, ne može 'dići ruke' od prevažnog zadatka naviještanja, dakako na novi i suvremenoj generaciji primjereniji način. Ostaje još uvijek činjenica da ne postoji nijedno drugo mjesto gdje Crkva ima priliku susresti tolike mlade kao upravo u školi. A budući da je odgojna instanca uvijek bila u srcu crkvenog djelovanja, ona mora trajno obnavljati svijest o važnosti svoga poslanja kroz vjeronauk u školi. Stoga sa svom odlučnošću treba odbaciti tezu prema kojoj škola toliko i ne spada u poslanje kršćanske odnosno župne zajednice. Ona ne može napustiti nove 'aeropage' kulture, već biti u njima prisutna i tražiti da bude priznata i cijenjena jedino u snazi kulturalne valjanosti vlastitog prijedloga, u svijesti da vrši autentično misionarsko djelo. 

Vjeroučitelj koji je svjestan svoje crkvenosti ne može se odreći zadatka da utječe na jačanje osjetljivosti naših župnih zajednica za sve što se tiče škole. Treba reći da pomanjkanje smisla za školu nije toliko zbog nemara već i zbog zastarjelih teološko-pastoralnih postavki koje pod pastoralom misle samo crkveno djelovanje, 'ad intra' (kateheza-liturgija-caritas). Naprotiv, istinsko koncilsko shvaćanje Crkve nužno uključuje i okrenutost prema vani, 'ad extra'. To je zadatak nove evangelizacije, koji se ostvaruje tamo gdje čovjek živi kako bi mu se posredovala riječ spasenja. Upravo je škola jedno od najvažnijih područja u pravcu reevangelizacije društva. 

Crkvi koja djeluje u školi i u javnim predškolskim ustanovama nitko ne 'čini uslugu', već ona čini uslugu odgojno-obrazovnim ustanovama odnosno javnom dobru. To su shvatili svi oni koji su se uvjerili da Crkva ima projekt i snagu za promicanje vrijednosnoga sustava što ga nema nijedna institucija. Štoviše, škola bi bila uvelike osiromašena kada bi uzmanjkalo djelovanje Crkve. To znači da ona školi nije nametnuta, već je tu na temelju prava i zahtjeva roditelja i dobra djece i društva u cjelini. Dakako, pritom mora voditi računa da tu svoju prisutnost iskaže na što vjerodostojniji način, imajući također na pameti i činjenicu da postoje snage koje su jako osjetljive na 'laičnost škole' i koje tek 'podnose' prisutnost vjeroučitelja. 

Otud zadatak 'senzibiliziranja' župne i biskupijske zajednice da se osjete pozvanijima za odgoj i školu, da se pitaju o svojoj učinkovitoj sposobnosti da odgajaju za vjeru. To onda uključuje i zaživljavanje organičkog pastorala škole, bilo preko roditelja i vjeroučitelja kao i preko župnih povjerenstava za vjeronauk, dakako u poštivanju vlastitosti škole kao društvene ustanove. 

3. Očitovanje vjeroučiteljeve crkvenosti u promicanju 'novog lica' Crkve 

i što uspjelijeg projekta odgoja vjere u odgojnom savezu svih relevantnih čimbenika 

Crkvenost nužno pretpostavlja suradnju i suodgovornost u okviru kršćanske/župne zajednice. Vjeroučitelj ima pravo očekivati da bude potpomognut od kršćanske zajednice, da se hrani na njezinoj crkvenosti, a s druge strane da je u mogućnosti da i sam doprinese rastu svijesti djelatne crkvenosti na razini župne zajednice, konkretno u odnosu na vjeronauk u školi. To znači da, kada se u svome zadatku odgajanja vjeroučenika za prihvaćanje Kristova prijedloga života, i upućivanja u konkretnu župnu zajednicu ukoliko žele pro-slaviti sakramente te 'biti i živjeti kao kršćani' susretne s prigovorom župnika ili župljana da djece i mladih nema npr. na misi, čime se stavlja u pitanje cijeli vjeronauk, onda može (i treba) postaviti pitanje: u koju i kakvu Crkvu u konkretnoj župnoj zajednici je pozvan upućivati vjeroučenike? Koliko ih ta zajednica prihvaća i zahvaća? Što tu mogu vidjeti i doživjeti? U što se mogu uključiti? 

To znači da bi vjeroučitelj, i kao teolog i kao odgojitelj vjere, mogao - na župnom pastoralnom vijeću i drugim forumima - inicirati razgovor a time i pomoći u stvaranju novog kršćanskog i crkvenog identiteta odnosno novog modela kršćanina, a time i 
'novog lica' župne zajednice. Naime, sve više se raspravlja o činjenici da veći dio praktikanata prenosi sliku 'završne religije' odnosno iskazivanja vjere (pobožnosti) koje na neki način ne pripada više ovome vremenu. Još se ne događa prava reevangelizacija odnosno 'obraćenje krštenika' u kršćane kao mistike i angažirane iz vjere. To nužno vodi prema nužnosti promjene naših župa koje se ponekad predstavljaju kao organizacije ili ´servis za religiozne potrebe/obrede´, umjesto da prerastaju u bratsko-sestrinske zajednice u novim oblicima zajedništva, s posebnim zajednicama ili 'živim vjerničkim krugovima', koji će omogućivati uključivanje svih tražitelja, posebno mladih. 

Crkva u konkretnoj župnoj zajednici, u kojoj vlada 
jednakost dostojanstva u različitosti službi - u suradnji i suodgovornosti svih sastavnica Božjega naroda, mora se predstaviti kao privlačna i poželjna, kako bi se za sve koji dolaze, u našem slučaju vjeroučenike, ostvarila tzv. 'pedagogija događaja', prema onoj Isusovoj "Dođi i vidi". Suvremeni čovjek, osobito mladi, želi doživjeti prihvaćanje, prihvaćanje, blizinu i praćenje na svom putu. Nedjeljna liturgija je sjajna prigoda da bude istinsko mjesto uvođenja u vjeru, odnosno autentična kateheza koja promiče iskustvo Boga, njegovu očinsku prisutnost i ljubav. Međutim, misa je u nekim zajednicama za mnoge, osobito djecu i mlade, dosadna, ´uspavljujuća´, slabo zanimljiva i ne očituje niti izgrađuje zajedništvo. Upravo je zajedničarski izazov odnosno uspostavljanje zajednice i zajedništva imperativ za budućnost kršćanstva. Nema sumnje da je zajedništvo teško provesti jer živimo u društvu prožetim individualističkim mentalitetom, prema kojemu svatko želi graditi i živjeti svoju vjeru i vjerovanje 'po svome izboru'. 

Sve ovo govori u prilog nužnosti 
stvaranja 'novog lica' župne zajednice. U tom smislu jedna od zanimljivih inicijativa jest i poziv župniku na sat vjeronauka, kada se govori o Crkvi odnosno upućenosti kršćanina na zajedništvo u konkretnoj župnoj zajednici. Vjeroučenicima treba dati priliku da izraze prigovore odnosno prijedloge u svezi sa župnom zajednicom, što ih smeta, što bi očekivali i sl. Ako oni dožive svoju župu kao svoj 'drugi dom', radije će se uključiti na župnu katehezu i nedjeljnu misu, a također lakše će utjecati i svoje školske prijatelje koji ne idu na vjeronauk, odnosno pričati im o radosti i bogatstvu svega što se u župi može doživjeti, kako bi i ovi poželjeli da se uključe. 

Nema sumnje da vjeroučitelj može inicirati premišljanja učinkovitosti struktura 'religiozne socijalizacije', odnosno inicijacije u vjeru i život kršćanske zajednice. Jer novi koncept odgoja u vjeri ne može se pomiriti sa tzv. sistemom delegiranja i strogo podijeljenih uloga, gdje se radi bez osnovne koordinacije i gdje se odgovornost sa strane roditelja uglavnom prebacuje na drugoga, u ovom slučaju na župnika ili vjeroučitelja ili sa strane župnika na vjeroučitelja. 

Sve govori u prilog stvaranja tzv. odgojnog saveza svih odgovornijih čimbenika, u ovom slučaju obitelji, župne zajednice i škole (vjeroučitelja). Držim da bez toga školski vjeronauk, kao i cjelokupno uvođenje u vjeru, nema učinkovitosti pa čak ni budućnosti. Obitelj i župna zajednica pozvani su da porastu u svijesti da je odgoj uvijek bio jedan od glavnih polja misijskog spasiteljskog poslanja Crkve. A to je danas nemoguće izvesti bez umreženosti odgovornosti i zadataka, a to znači bez odgojnog saveza između škole, obitelji i kršćanske odnosno župne zajednice, prema načelu subsidijarnosti. Jer odgoj vjere ili za vjeru, u našem slučaju putem kateheze u župi i vjeronauka u školi, jest 'umreženi posao'. 

4. Neki konkretni pothvati

Nakon dugogodišnjeg iskustva te rasprava, kada sve više raste određena apatija, štoviše i sumnja u svrsishodnost mnogih naših pothvata, pa i samoga vjeronauka u školi, dolazi se do zaključka da je neophodno krenuti u projekt kvalitetnijega organiziranja susreta na župnoj, dekanatskoj i biskupijskoj razini 
o tome što se zapravo želi vjeronaukom, u čemu se sastoji pravi 'projekt odgoja u vjeri'? 

Nema sumnje da su na djelu veliki nesporazumi, a bit će ih sve više, što osobito osjećaju župnici i vjeroučitelji. To se na poseban način odnosi na roditelje koji žele da djeca sve što prije 'obave' - misli se na sakramente - dok je odgojiteljima cilj opredjeljenje za Krista (vjeronauk u školi) i uvođenje u vjeru i život kršćanske zajednice (župna kateheza). 

Stoga smatram nužnim 
da se izradi program za susrete, na kojima bi se okupili svi relevantni čimbenici odnosno oni koji su prvi pozvani: predstavnici roditelja, katolika nastavnika, župnog pastoralnog vijeća, zajedno sa župnikom i njegovim suradnicima, osobito vjeroučiteljima i katehetama. Negdje će takav skup biti i veći, ovisno o veličini župe. 

Cilj je razjasniti što se želi s vjeronaukom u školi, koji je njegov identitet, a što sa župnom katehezom i zašto je ona nužna. Tako bi se počelo događati određeno 'gibanje' u župi i biskupiji, a sve na liniji pospješivanja odgovornosti svih odgojnih čimbenika. Takve grupe mogle bi pridonijeti analizi situacije u kojoj se događa odgoj vjere, osobito što se tiče utjecaja okoline, raznih mentaliteta i dr. 

Župnik je prvi koordinator novih iskoraka a ne da se uglavnom iscrpljuje u izgradnji crkvenih objekata ili u uljepšavanju svečanosti, a što se tiče vjeronauka da uglavnom kritizira vjeroučitelje što ne uspijevaju dovesti djecu i mlade u crkvu ili sami slabo sudjeluju. U toj situaciji vjeroučitelj se osjeća prepuštenim samom sebi, jer vidi da 'iza njega nitko ne stoji'. Zbog svega toga nužni su susreti i razgovori o ostvarivanju vjerskoga odgoja odnosno vjeronauka. To će pomoći da se vjeroučitelj ne osjeti izoliranim od župne zajednice ili čak da misli kako i nije potrebno u nju se uključivati, što i nesvjesno vodi odvajanju vjeronauka od njegova izvora, odnosno kršćanske zajednice. 

Naime, nedopustivo je, kao što se to događa u dobrom dijelu slučajeva, da župnik i župna zajednica ne znaju što se događa s vjeronaukom, odnosno koji su pravi problemi. Prvo, zato što se i ne zanima, a drugo, ako se i zanima, što se vjeroučitelj vlada kao onaj koji nije dužan nikome 'polagati račun', čak ni biskupu i njegovim uredima a kamoli župniku ili župnom pastoralnom vijeću, o tome što i kako radi. Svi čimbenici moraju učiniti 'svoj korak', i vjeroučitelj prema obitelji, župniku i zajednici te župnik prema zajednici i vjeroučitelju, a svi zajedno prema biskupu i Katehetskom uredu. 

Na temelju više pokazatelja ukazuje se potreba svojevrsne prementalizacije na svim razinama, bilo što se tiče roditelja, župnika, župne zajednice i vjeroučitelja. Usuđujem se ustvrditi da vjeronauk u školi, a niti župna kateheza, nemaju pravu budućnost ukoliko se ne dogode neki kvalitetniji pomaci u shvaćanju i ostvarivanja projekta odgoja vjere. Potrebne su neke korjenite promjene, posebno na razini župne zajednice. 

Pogledajmo kako bi se to moglo (i trebalo) ostvarivati na dvije razine: 

A. Roditeljska razina 

Uza sve to što je to težak zadatak, što se tiče negdje jako slabog odaziva, vjeroučitelj u školi pozvan je nastojati oko sadržajnije i kvalitetnije suradnje s roditeljima vjeroučenika, što uključuje organiziranje susreta, s posebnim programom, u vrijeme upisa djece u vrtiće odnosno u školski vjeronauk. To je lakše izvesti gdje su djeca s područja iste župe; uputno je to pokušati i u drugim župama odakle dolaze djeca (vjeroučitelji zajedno). To se može dogoditi tijekom školske godine na 'ciljanima susretima' te u povodu nekih vrtićkih odnosno škol skih događanja (kao npr. Dana škole, prigodnih priredbi i dr.). 

Takvi su susreti prikladni, u prvome redu, za 'razbijanje predrasuda' o vjerskom odgoju odnosno vjero nauku, odnosno za razgovor o očekivanjima roditelja, o njihovoj odgovornosti u odgoju u vjeri, kao i o njihovim barem djelomičnim otporima prema 'nastavku odgoja u vjeri' u župnim zajednicama, konkretnije prema tzv. trećem satu vjeronauka (župnoj katehezi). 

Nužno je da se roditelje 

Prvo: upozna 

- sa stavovima Crkve u najvažnijim dokumentima koji govore o roditeljima kao prvim prenositeljima vjere.
- sa 'slovom i duhom' 
Ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture te Vlade RH i HBK; 
- s načinom ostvarivanja auten tičnog vrijednosnog sustava, utemeljenog i na kršćanskim vrijednostima 
- s 
Planom i programom vjerskoga odgoja odnosno katoličkoga vjeronauka, s tematskim cjelinama i nastavnim jedinicama, pogotovo sada nakon određenih izmjena, a prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom sustavu (HNOS-u). 

Drugo: potiče 

- da se uključuju u 
Upravno vijeće škole odnosno Vijeće roditelja, gdje se može čuti njihov glas, a ne da se vladaju 'kao da im je svejedno, prepuštajući to 'nekima drugima', u uvjerenju da se ništa ne da promijeniti i da su to samo formalnosti. Isto tako vjeroučitelj mora iskoristiti sve prilike, kao i sjednice nastavničkih vijeća, da obrazlaže svoje stavove, odnosno stavove Crkve, ispravljajući kriva mišljenja u odnosu na vjeronauk. Vidjet će je li moguće barem jednom godišnje održati tribine o nekim posebnim pitanjima. 

B. Župna, dekanatska i biskupijska razina 

Nužno je stimulirati: da se u našim župnim zajednicama događaju značajniji zaokreti u svezi s brigom za cjelokupan 'odgojni projekt', odnosno rast, slavljenje i življenje iz vjere. To konkretno znači da je župnik, zajedno sa svojim suradnici ma, pozvan i u savjesti dužan omogućiti kako bi se na razini župne zajednice, ili barem župnog pastoralnoga vijeća, poveo ozbiljan razgovor o svim važnijim u odnosu i na vjerski odgoj u vrtićima, na vjeronauk u školi kao i na župnu katehezu. 

U to svakako spada da se župna zajednica, pod vodstvom župnika, 

zanima za ono što odgojiteljica u vjeri u vrtiću i vjeroučitelj u školi radi, odnosno kateheta u župnoj zajednici. Što se tiče vjeroučitelja u školi, koji je - ako živi na području župe gdje drži vjeronauk u školi također i član župnog pastoralnog vijeća - župnik bi mu trebao omogućiti da na župnoj tribini i svakako na župnom pastoralnom vijeću referira o planu i programu rada, barem načelno o programima odnosno udžbenicima, te da ih sami roditelji budu spremni barem 'prelistati', što bi im, pomoglo da i sami rastu u vjeri. Vjeroučitelj je dužan župnika podsjetiti da mu se omogući susret sa župnim pastoralnim vijećem, također i s razloga što mu je potrebno razumijevanje i podrška kršćanske zajednice, koja na neki način s njime 'dijeli' uspjehe i neuspjehe. S druge strane, vjeroučitelj treba biti upoznat sa svim pothvatima na župnoj, dekanatskoj i biskupijskoj razini, kako bi na primjeren način mogao stimulirati vjeroučenike da se u njih uključe, vodeći računa da to mora ići u suglasju sa vodstvom Škole; 

- brine, da se pri župnom pastoralnom vijeću, formira i funkcionira 
posebno povjerenstvo za vjerski odgoj u vrtiću i vjeronauk u školi koje će se, u suradnji s mjesnim vjeroučite1jima, tim više ako tu ne stanuju, više baviti pitanjem školskoga vjeronauka i školstva u cjelini. Što se tiče formiranja takvih povjerenstava držim da tu ne bi smjelo biti posebnih problema, barem u nekim sredinama, jer u svakoj župnoj zajednici ima osoba (osim nastavnika) koje imaju veći senzibilitet za pitanje školstva, štoviše i onih koji su na tom polju obrazovaniji. Poželjno je da se na razini dekanata ili nadbiskupije nađe načina da se barem jednom godišnje susretnu sva takva povjerenstva i zajednički rasprave neka pitanja odgojno-obrazovnog djelovanja škole, pogotovo vjeronauka u školi. Očekuje se i veće iskazivanje crkvenosti kato ličkih učitelja i nastavnika. Nužno je da se i oni više 'ohrabre' i zauzimaju za kvalitetniji vjeronauk, a također i gdje treba, za 'razbijanje predrasuda', osobito 'podmetanja' na račun vjeroučitelja.

Suradnja župne zajednice u projektu školskoga vjeronauka može ostvariti na razne načine: 

a. 
sudjelovanjem u pripremi posebnih slavlja u vrtićima i školi, odnosno posebnih dana s vjerskim obilježjem. Spomenuto Povjerenstvo može pomoći u pripremi što kreativnijih slavlja (uz pomoć osoba koje za to imaju više smisla, nudeći prigodne materijale i dr.). Kolike li se prilike pružaju župnoj zajednici, osobito roditeljima, u povodu 'Zaziva Duha Svetoga' na početku školske godine, Dana kruha/dana zahvalnosti, Svih svetih, sv. Nikole, Božića, Uskrsa, Mise zahvalnice, zaštitnika župe ili grada, itd.? Sudjelovanjem u pripremi i u samom slavlju može se uvelike 'otopiti' određeno nepovjerenje prema Crkvi, koje je u nekim sredinama posebno izraženo, jer se tu znaju pojaviti i djeca koja ne idu na vjeronauk i roditelji koji ne idu u crkvu; 

b. 
uključivanjem u školske listove kao i otvaranjem stranica župnih listova za neka pitanja škole (za ravnatelja, učitelje, učenike); 

c. 
ponudom i pomoći u organizaciji tribina/okruglih stolova u školi o pitanjima odgoja/obrazovanja, posebno o nekim posebnim pitanjima. Može se pretpostaviti da bi pojedine škole rado prihvatile takvu suradnju i pomoć u organizaciji. Nema sumnje da takvim pothvatima postoji mogućnost 'susretanja i zahvaćanja' i onih koji su indiferentni ili Crkvi neskloni; 

d. 
otvaranjem prema inicijativama škole kada ona traži uslugu župne zajednice, npr. mise ili sudjelovanja u nekim drugim, programima u povodu Dana škole i sl.; 

Ako je neko slavlje u crkvi ili drugim župnim prostorima, nije svejedno kako će škola biti dočekana, kakav će doživljaj imati osobito u kreativnoj liturgiji, u kojoj će aktivnu ulogu imati djeca i roditelji. 

To je vrlo dobar način da se i škola uvjeri kakva je blagodat uključivanja u župnu zajednicu, odnosno kako se tu može doživjeti nešto čega nigdje drugdje nema. 


5. Završne napomene o ulozi župnika kao koordinatora 

Nasuprot tendenciji, kako govore neki pokazatelji, da se svećenika (župnik) smatra više nekim profesionalnim religioznim djelatnikom i vršiteljem obreda, 
valja naglašavati da je on u prvome redu odgojitelj Božjega naroda, odnosno odgojitelj u vjeri (usp. PO 6). On je dužan brinuti se, osobno ili preko suradnika, da sve aktivnosti služe odgajanju ljudi u postizanju kršćanske zrelosti. 

U tom smislu: 

a) župnik je pozvan vršiti službu predvoditelja i koordinatora odgoja u vjeri na svim razinama, od obitelji, župne zajednice (župne kateheze) i primjereno pozitivnim odredbama onoga dijela koji se događa kroz vjeronauk u školi. To znači da on ima dužnost ne samo zanimati se za ono što i kako radi vjeroučitelj u školi na njegovu području ili u školi gdje idu djeca i mladih iz njegove župe, već od vjeroučitelja traži da informira njega osobno i župno pastoralno vijeće. Pritom mu može postaviti i neka pitanja, pa i primjedbe s obzirom na njegovu uključenost u župu, življenje crkvenosti i o sakramentalnom životu. U tom smislu župnik, jer daje preporuku, može izraziti prijedlog katehetskom uredu da određena specifična sredina treba drugačiji profil vjeroučitelja, i što se tiče teološko-pedagoške i komunikacije sposobnosti. Činjenica je, naime, da se poneki vjeroučitelj niti ne javi određenom župniku, odnosno da župnik čak i ne pozna dotičnog vjeroučitelja. Župnik je pozvan 
razgovarati sa vjeroučiteljem je li u stanju preuzeti i dio župne kateheze, uz uvjet da to zaista bude župna kateheza a ne ponavljanje vjeronauka u školi, kao što se često događa i dakako još više utvrđuje djecu i roditelji u odbijanju 'trećeg sata' vjeronauka. U tom smislu i vjeroučitelj u školi ako je i župni kateheta i župnik dužni su slijediti Plan i program HBK "Župna kateheza u obnovi župne zajednice". Isto tako školski vjeroučitelji mogli bi, kao teolozi, biti dobri promicatelji suradnje zauzetijih župljana, osobito onih koji imaju određenu teološku naobrazbu (ili su prošle određene Seminare-Škole) u organiziranju župnih okupljanja, osobito župne kateheze. Dakako, od vjeroučitelja se očekuje da se, umjesto da na misi bude 'statista' (negdje u dnu crkve?!), aktivnije uključi u liturgiju kao animator, čitač, pjevač i sl. 

b) u situaciji gdje vlada veliki nesporazum i razilaženje sa stavovima Crkve te linija manjeg otpora kod dijela kršćana što se tiče načina odgoja u vjeri, župnik bi trebao biti 
krajnje razborit ali i odlučan u nekim jedinstvenim postavkama, a ne da (i nesvjesno) ruši ono što se dugi niz godina u usustavljenju vjeronauka u školi izgrađivalo, u dijalogu školskih i crkvenih vlasti. To znači i da neće zahtijevati od vjeroučitelja da 'dokaže svoju crkvenost' tamo gdje je ne treba dokazivati. Drugim riječima župnik ne može uvoditi neke svoje principe, zanemarujući Ugovore naknadne pozitivne propise i dogovore na razini HBK i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Tu spada i pitanje 'pretvaranja' školske učionice u katehetsku dvoranu (crkvu) i unošenje programa koji spadaju u župna okupljanja (katehezu), a što lako izaziva reakciju škole, osobito onih Crkvi izrazitije nesklonih. Je li moguće da u nekoj župi nema skorom ni sata kateheze već župnik očekuje da se sva priprema za sakramente odvija u školi, a što vodi do nesporazuma ili čak konflikta na razini vjeroučitelj-župnik? Takvo stanje je nedopustivo. Nužno je voditi računa o tome da školski vjeronauk ima svoj identitet, odnosno svoj program, odvija se u školskom sustavu koji ima svoje zakonitosti i na njega se upisuju razni profili učenika, od kojih neki ne računaju na sakramente Crkve. Ne može se nekim nepromišljenim postupcima kvariti slika i poslanje školskoga vjeronauka, ne pogodovati onima koji jedva čekaju da imaju neki povod pa da se okome na vjeronauk u školi. 

c) kada osjeća problem, a što je sve uočljiviji, da malo djece, posebice nakon proslavljenih sakramenata, dolazi na misu,
da ne zahtjeva od vjeroučitelja da na satu 'proziva' vjeroučenike jesu li nedjeljom bili na misi. To vjeroučitelj nije dužan (i ne smije) to činiti. Jasno je da je školski vjeronauk i u službi motiviranja i pokazivanja nezaobilazne vrijednosti Mise za svakoga kršćanina. A ide li netko ili ne ide na misu, to je pitanje koje se odnosi na župnu katehezu, a važi za one koji se opredijele za život po vjeri u kršćanskoj zajednici. Ali i to se ne rješava 'prozivanjem' i 'pečatićima' (potpisima), već uvjerljivijom motivacijom. 

d) župnik bi trebao voditi računa o činjenici da 'pastoral straha', koji je nekad funkcionirao, više nema budućnosti. Stoga se ne može nastaviti raditi kao što se uvijek radilo, a to znači usredotočivanjem na 'vjeru znanja', 'pitanja i odgovora', 'zapovijedi i zabrana', a ukoliko se i učine neke promjene često su to male prilagodbe i dodaci koji u biti nastavljaju tradicionalni stil kršćanstva svodeći sve na sakramentalizaciju (prva pričest, krizma), koja ne vodi u župno zajedništvo. Ako Crkva, u konkretnoj župnoj zajednici ne bude kadra staviti se u 'stanje evangelizacije', ne može se očekivati uspjeh od ikakvih 'kozmetičkih', makar često i zanimljivih, promjena. A prave promjene se neće dogoditi ako se težište ipak ne pomakne na reevangelizaciju odraslih. 

6. Umjesto zaključka 

a) Crkvenost kao bitna kršćaninova dimenzija nije nešto statičkoga već dinamičkoga. Nju treba gajiti odnosno razvijati, nikako sam već u zajednici Kristovih vjernika. Ona pretpostavlja da kršćanin/vjeroučitelj voli Crkvu, i kao grešnu i svetu, u svijesti da ju svojim djelovanjem izgrađuje, odnosno čini da kvalitetnije ispuni poslanje svoga Zaručnika i Utemeljitelja. Pozvan je da se odupre nezadovoljstvu i beznađu koje proizlazi iz sadašnje vjerske krize, ukazujući na neslućene novosti i radosti koje Krist nudi. Upravo bi vjeroučitelj trebao biti čovjek nade. 

b) Otud i nužnost rasta u radosnoj svijesti da upravo on svojim vjerničkim životom, svojom sposobnošću za oduševljavanje, sudjeluje u prevažnom zadatku 'implantacije' Crkve kroz instituciju škole. Zato mu je neophodno potrebno crkveno odnosno župno zajedništvo. Izdvajanje iz toga zajedništva vodilo bi ne samo osiromašenju njegove vjeroučiteljske službe već i gubljenju njena identiteta. No, u isto vrijeme to župno zajedništvo, s bratsko-sestrinskim odnosima, mora mu služit kao podrška, a s druge mora 'privlačiti' nove kršćane, što je presudno za uspjeh svih evangelizacijskih pothvata. To znači da se sadašnja župa mora mijenjati ako želi odgovoriti na 'znakove vremena'. A jedan od tih 'znakova' odnosno izazova jest i sve izrazitiji odlazak mladih u distancu od Crkve. 

c) Da bi se pokrenulo novo gibanje u pravcu pridavanja važnosti vjeronauku u školi i župnoj katehezi, a osobito da se otklone neki latentni i javni nesporazumi te uvedu barem neke od gore navedenih inicijativa, također i na crti pomaganja da vjeroučitelj autentično živi svoju crkvenost i iz nje djeluje, osjeća se potreba hrabrijih promišljanja i na razini biskupijskog katehetskog ureda i njegovih savjetnika. Oni imaju veliku odgovornost za 'projekt odgoja u vjeri', konkretno i kroz vjeronauk u školi, u uskoj suradnji sa NKU-om HBK i višim savjetnikom za vjeronauk u 
Agenciji za odgoj i obrazovanje (pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa). Bilo bi uputno da Katehetski ured okupi grupu zauzetijih vjeroučitelja i vjernika (iz povjerenstava za vjeronauk) koji bi načinili projekt: kako ostvariti barem neke od gore iznesenih inicijativa u vidu što kvalitetnije suradnje vjeroučitelja u školi i župne zajednice, a ne da se događa da poneki župnici (nažalost i mlađi svećenici) i župljani 'dižu ruke' od vjeronauka u školi, što dakako destimulira i same vjeroučitelje.

AKTUALNI PROBLEM 

NEDOVOLJNO SNALAŽENJE U RAZLIKOVANJU I NADOPUNJAVANJU 

ŠKOLSKOG VJERONAUKA I ŽUPNE KATEHEZE 



klikni za shematski prikaz

Isprintaj članak
| više
 
Nadbiskupski dom, 1. rujna 2019.
Katehetski dan i svečana podjela kanonskih mandata