Povratak na početnu stranicu

Katehetski ured Riječke nadbiskupije
(u nadbiskupskom ordinarijatu)
Ivana Pavla II. 1
51000 Rijeka

Tel: +385.51.581.222
Fax: +385.51.581.223

katehetski(a)ri-nadbiskupija.hr

www.ri-nadbiskupija.hr

 
Nalazite se u > Stručno usavršavanje
29.8.2010
Nužnost potrebe trajne duhovne formacije
Duhovni identitet vjeroučitelja
Predavanje vlč. Marijana Benkovića održano na Danu vjeroučitelja, u nedjelju 29. kolovoza 2010.


Govoreći u ovom izlaganju o duhovnom identitetu nimalo ne želim staviti u stranu ili pak omalovažiti vjeroučiteljev ljudski, osobni ili pak profesionalni identitet. Naprotiv, integracija duhovnog identiteta sa osobnim, ljudskim i profesionalnim ključna je formula za uspješnost ostvarivanja vjeroučiteljskog poziva i poslanja u današnjem vremenu koje je obilježeno krizom na mnogim područjima ljudskoga života. Danas se događa kriza identiteta samog čovjeka u njegovoj svijesti o samome sebi. U prilog tome javljaju se nove filozofije čovjeka, iz kojih onda proizlazi potpuno pogrešno, krivo i lažno shvaćanje čovjeka i njegove uloge u svijetu. Danas se čovjek udaljava od samog sebe i ne zna tko je on zapravo. Današnji čovjek postaje "lutalac u divljini" koji traži svoj identitet. 
Ljudska čovječnost integrira u sebi pet temeljnih dimenzija: intelektualnu, voljnu, osjećajnu, djelatnu i duhovnu. Čovjek je uravnotežen u svojoj čovječnosti u kojoj se ostvaruje tek kad postiže sklad svih svojih dimenzija ili razina. Na tragu rečenoga smatram da se današnji čovjek, a na poseban način vjeroučitelj u svojem specifičnom pozivu i poslanju ostvaruje postižući ravnotežu između ljudskog, osobnog, profesionalnog i duhovnog identiteta. Takvog vjeroučitelja svijet danas treba.  
Opći katehetski direktorij iz 1971., Evangelii nuntiandi iz 1975., Catehesi tradendae iz 1979., Opći direktorij za katehezu iz 1997. i drugi dokumenti i govori evangelizacijsko-katehetske naravi pretpostavljaju vjeroučiteljev duhovni identitet. Crkvena služba vjeroučitelja u svojem kranjem cilju je u službi spasenja čovjeka koji sve više vapi za odgovorima na temeljna ljudska pitanja i koji je u neprestanoj potrazi za Bogom. Vjeronauk u školi i kateheza u župi su privilegirana mjesta gdje se otkriva tajna čovjeka i Boga, sveza i odnos vidljivog i nevidljivog, imannetnog i transcedentnog, jer to je ipak primarna zadaća evangelizacijsko-katehetskih nastojanja.
Uz krizu identiteta samog čovjeka, osjeća se kriza identiteta obitelji, župne zajednice, društva itd. Identitet čovjeka, obitelji, župne zajednice, društva itd. predmet je izlaganja na drugim razinama i zahtijeva temeljitu obradu. Nas zanima naš duhovni identitet, koji je isto u krizi, ako konstatiramo da je riječ o krizi identiteta vjeroučitelja. 
Naš nadbiskup u propovjedi na blagdan Velike Gospe u Krasnom govori da „za prevladavanje bilo koje osobne, obiteljske, crkvene ili društvene krize nisu dostatna samo tehnička rješenja, štoviše, za to je presudno ono duhovno, presudne su vjera, nada i ljubav koje nas otvaraju Bogu i drugom čovjeku. To je preduvjet bilo koje istinske promjene, rasta i napretka. A te duhovne preduvjete pozvani smo posebno mi vjernici ugrađivati u život društva kojega smo članovi.“ Tim više što smo vjeroučitelji, te duhovne preduvjete smo pozvani ugrađivati, prvenstveno u život škole i župe, a zatim i društva. Da bismo to mogli ostvariti potrebna nam je trajna duhovna formacija. 
Na Katehetskoj ljetnoj školi za vjeroučitelje osnovnih škola u Splitu ove godine, prof. dr. Dubravka Maleš u svojoj temi "Obitelj i škola pred izazovima suvremenoga društva" ističe znatnu zapostavljenost u posljednih desetak godina odgojnog djelovanja u našim školama, pri čemu se stavlja naglasak na usvajanju sadržaja, a zanemaruje se važnost etičkog i moralnog razvoja djeteta.  Međutim, smatramda je problematika puno šira. U cjelovitom razvoju djeteta nije riječ samo o intelektualnom i moralnom razvoju, nego i o duhovnom razvoju djeteta.  Najveća pogreška odgoja je zapostavljanje i zanemarivanje duhovne djetetove komponente. Djetetu treba pomoći da se duhovno razvija, sazrijeva i raste. Ovdje namjerno ne želim tvrditi da vjeroučitelj mora pomoći djetetu u duhovnom razvoju, nego želim postaviti pitanje: Može li vjeroučitelj pomoći djetetu i želi li mu pomoći u duhovnom razvoju? Koji nastavni predmet može i želi pomoći djetetu u cjelovitom njegovom razvoju, a prvenstveno duhovnom? Koji nastavnik to želi i može? Ova pitanja pripadaju odgojnom cilju škole. Ako zadaću škole svodimo samo na obrazovne ciljeve, ovo pitanje ne treba postaviti.   Ako smo svjesni odgojno-obrazovnih ciljeva škole pitanje je na mjestu.  Ako smo svjesni odgojnih ciljeva vjeronauka i kateheze, onda je neupitan doprinos vjeroučitelja u izgradnji duhovnog identiteta učenika i katehizanata, ali ponajprije vjeroučitelja s čvrsto izgrađenim vlastitim duhovnim identitetom.
U Katehetskoj ljetnoj školi za vjeroučitelje u srednjim školama pod nazivom Roditelji i njihova suodgovornost u odgojno-obrazovnom sustavu kroz prizmu vjeronauka u školi  u predavanju "Vjeronauk u školi između roditeljskih očekivanja, društvenih ciljeva, potreba mladih i crkvenog služenja čovjeku" dr. Josip Šimunović posvješćuje poznatu i zabrinjavajuću  konstataciju "da je situacija djece i mladih takva da su neki više, neki manje, a neki uopće nisu povezani s vjerom i Crkvom." Smatram da je situacija takva upravo zbog krize duhovnog identiteta kod mladih, odnosno identiteta koji se nije ni razvijao, a kamoli da je rastao i sazrio. Nije primjereno tražiti krivca, ali je primjereno da svatko učini što može. Naravno da je za izgradnju duhovnog identiteta djece i mladih bitna ponajprije obitelj, međutim to ne opravdava ulogu školske i župne zajednice, a s time i ulogu vjeroučitelja.
Evangelizacijska i katehetska nastojanja Crkve pretpostavljaju čvrsti duhovni identitet onih koji navještaju vjeru i onih koji odgajaju u vjeri, tj. svih onih koji sudjeluju u projektu cjelovitog odgoja u vjeri, bilo na razini obiteljske, školske, župne ili druge zajednice. Nužnost duhovnog identiteta za pastoralno djelovanje pronalazimo u Isusovom primjeru. Isusu nije nedostajao ljudski identitet - bio je savršen čovjek, nije mu nedostajao osobni identitet - bio je savršena osobnost u ljudskosti i božanstvu, Isusu nije nedostajao profesionalni identitet - savršeno je djelovao, bilo radeći trideset godina u tesarskoj radionici, bilo javno propovijedajući tri godine Radosnu vijest spasenja. No, je li to bilo sve? Je li Isusov ljudski, osobni i profesionalni identitet Njegov cjeloviti i potpuni identitet? Nije, jer nam evanđelje govori zapravo o onom najbitnijem, a to je Isusov duhovni identitet. Zašto kažem da je duhovni identitet Isusu najbitniji, tj. da je Isusov duhovni identitet najbitniji? Jer je on (duhovni identitet) u temelju Isusovog poslanja i djelovanja. Isusu je Njegov duhovni identitet polazište javnog djelovanja.
Isus, uz svu svoju brigu koju je posvećivao ljudima i njihovom spasenju, zbog čega je i došao u svijet, ustaje u zoru, dok je još bio mrak kako bi razgovarao s Bogom Ocem. Isus gradi svoj duhovni identitet u molitvi. Korijen Isusovog duhovnog identiteta nalazi se u odnosu s Bogom Ocem. Tek kad gradimo vlastiti duhovni identitet na uzoru Isusovog, možemo u potpunosti ostvarivati vjeroučiteljsko poslanje, možemo činiti ono što je u naravi vjeroučiteljskog poziva - učinkovito prenositi vjeru. Usuđujem se ovdje konstatirati da naše vjeroučiteljsko djelovanje vrijedi onoliko koliko vrijedi naš duhovni identitet. A naš duhovni identitet vrijedi onoliko koliko koristimo sredstva koja nam daje Crkva, kako bismo ga razvijali i učvršćivali. 
Integracijom i uravnoteženošću ljudskog, osobnog, profesionalnog i duhovnog identiteta možemo uspješno ostvariti naše poslanje, tj. naše "missio canonica" ili kanonsko poslanje. Ne bismo mogli uspješno "ići i poučavati" bez duhovnog. Ako bismo i pokušali poučavati naše vjeroučenike ili pak katehizante bez duhovnog, sveli bismo vjeronauk ili katehezu na nastavni predmet ili aktivnost koji se ne razlikuju od ostalih školskih ili izvanškolskih predmeta ili aktivnosti. Bez duhovnog identiteta bili bismo profesori koji temelje svoje poslanje i zanimanje na ljudskosti, vlastitoj osobnosti i profesionalnosti, a ne na onom temeljnom. Naše poučavanje svelo bi se na informaciju, a Riječ ne bi imala odjeka. Naš nas duhovni identitet približava Isusu. Prenositi vjeru podrazumijeva biti uz Krista i osvijetliti drugim ljudima život. Vjeroučiteljsko zvanje je "svjetlo svijeta" koje, da bi moglo svijetliti, nalazi svoj korijen u duhovnim identitetu. Duhovni identitet je izvor svjetla ovome svijetu.
Podsjetimo se povijesti izabranog naroda u Starom zavjetu. Nakon tolikih godina progonstva u Babilonu, izraelski narod se vraća u Judeju. Tu svećenik Ezra tumači narodu sadržaj Zakona što su ga zaboravili tijekom godina  u "stranoj zemlji." Ezra je čitao svetu knjigu od ranoga jutra do podneva. Narod je bio na nogama i pozorno slušao Ezrine pouke. Cijeli narod je plakao, kaže svetopisamski tekst. Zbog čega je narod plakao? Zbog radosti što ponovno razumije Zakon Božji ili zbog žalosti što je bio zanemario Zakon i dospio do izgnanstva? Čini se da narod plače zbog jednog i drugog, zbog radosti i žalosti. Međutim, narod se vraća duhovnom identitetu. 
Kada se ne bismo vraćali na korijene duhovnog identiteta, a to je ponajprije Riječ Božja i sveto Evanđelje, ne bismo mogli vjeru pretvarati u stvarnost, ono što naviještamo ostvariti tj. svjedočiti. Ako zaboravimo Kristov nauk i ne trudimo ga se usvajati, kako ćemo ga prenositi drugima? Ne poznavajući Kristov nauk i ne prenoseći ga ljudima kojima smo poslani, ne prijeti li i nama i ljudima "izgnanstvo"? Nije li suvremeni čovjek danas u opasnosti vlastitog izgnanstva jer nije vjeran samome sebi? Čini mi se da suvremeni čovjek danas sam dobrovoljno odlazi u izgnanstvo, u "Babilon" današnjega vremena. 
  Da postoji duboka kriza duhovnog identiteta kao takvog u Hrvatskoj, svjedoči i najnovija knjiga istaknutog hrvatskog teologa dr. Tončija Matulića Tužaljke kamenja hrvatske pustinje čiji je podnaslov Pomirenje i duhovna obnova u svjetlu proročke i kritičke raščlambe stanja duha i svijesti suvremenoga hrvatskoga društva gdje on pokušava zaviriti u kršćansku dušu i proniknuti uzroke njezine trenutne obamrlosti i tjeskobe. Dr. Matulić nam posvješćuje krizu, iako je povod za nastanak knjige fenomen deklariranja kao agnostika trećega hrvatskoga predsjednika. Dr. Božo Lujić u recenziji knjige kaže: "U svom zanosu za istinu Matulić nikoga ne zaobilazi, nikomu ne laska, nikoga ne štedi i nikoga ne prikriva, nego u dubokoj ljudskoj i teološkoj iskrenosti, na temelju biblijske poruke i dokumenata Sabora, želi osloboditi pozitivne energije i liječiti bolesno hrvatsko društvo." Čini se da knjiga nudi odgovor "hrvatskoj pustinji", a to je povratak duhovnom identitetu našega naroda, i to autentično-kršćanskom. Dr. Valentina Mandarić će reći za Matulićevu knjigu: "Iako naslov knjige asocira tjeskobu i beznađe, ona je ponajprije teološka budnica koja svoje izvorište i ishodište crpi u biblijskom iskustvu i proročkoj snazi Božje riječi pozivajući na obnovu unutrašnjeg čovjeka." 
Ne zamjerite mi što proširujem problematiku duhovnog identiteta u ovom izlaganju dodirujući aktualnosti hrvatske teološke i društvee scene, jer želim ukazati ukazati na važnost i potrebu promišljanja duhovnog identiteta kršćana općenito, posebno u našoj Crkvi,  a time pogotovo na specifičnu važnost i potrebu promišljanja duhovnog identiteta vjeroučiteljske službe. 
Ovdje bih spomenuo protukršćansku histeriju u hrvatskim medijima u novije vrijeme koja na nekinačin pogoduje u javnosti samoj ravnodušnosti spram duhovnoga. U hrvatskom medijskom prostoru je objavljeno mnoštvo novinskih i televizijskih priloga u kojima su gažena osnovna ljudska prava kršćana katolika  i ismijavani njihovo vjersko uvjerenje i osjećaji vjernika. U tom kontekstu se pojavio jedan protužidovski sadržaj, ali je zbog njega autorica ekspresno „skinuta s dnevnog reda“, a protuislamski niti jedan. 
Izjava bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića također pogoduje stvaranju ozračja antiduhovnog identiteta u nas : „Vjerskim simbolima nema mjesta ne samo u vojsci, nego ni u nikakvim državnim ustanovama“, kaže bivši predsjednik.
Ne samo na hrvatskoj, nego i na svjetskoj sceni uočava se obamrlost i tjeskoba, kako to naziva Matulić, kršćanske duše. Ljudi kao da žive bez optimizma i kao da ne vide rješenje izlaska iz krize. Šteta. Ateizam, agnosticizam, indiferentizam, relativizam, materijalizam, hedonizam itd. pogoduju obamrlosti i tjeskobi. U prilog tome je knjiga novijeg datuma autora Richarda Dawkinsa "Iluzija o Bogu", koja je objavljena i na hrvatskom jeziku.
Obamrlost i tjeskoba nestaju tek kad se čovjek vrati sebi samome i Bogu, tj. tek kad čovjek postaje vjeran samome sebi i Izvoru svojega postojanja - Bogu. Za nas to, prije svega, znači povratak ljudskome i kršćanskome, povratak duhovnome.
 Ipak, nije samo dovoljno imati duhovni identitet, važno ga je obnavljati i neprestano potvrđivati.
 Bitnu pouku za za naš duhovni identitet pronalazimo u Isusovim riječima Tko ima, dat će mu se, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima. Onaj tko obnavlja, potvrđuje i raste u svojem duhovnom identitetu biti će duhovno bogatiji, ali onaj tko zanemaruje svoj vlastiti duhovni identitet, ne obnavlja ga i ne raste u njemu, biti će duhovno siromašniji, te će upasti u krizu vlastitog identiteta. Oni koji su udvostručili talente, postali su bogatiji, no čovjek koji je zakopao svoj talenat, izgubio ga je. Vjeroučiteljev duhovni identitet je po svojoj naravi  usmjeren obogaćivanju. Sveti Augustin je rekao: "Kažeš li dosta, već si mrtav". Kriza bilo kakve naravi koja zahvaća današnjega čovjeka zapravo je šansa i poticaj za obogaćivanje duhovnog identiteta, dok je ravnodušnost suvremenog čovjeka recept za bolesti i umiranje njegove duše. Upravo ravnodušnost suvremenog čovjeka spram Boga i duhovnog je korijen krize njegovog identiteta. Čini se da čovjek današnjice želi "loviti lavove u hodnicima svoje kuće, a lavova nema," umjesto da se usredotoči na ono bitno -  smisao vlastitog postojanja i odnosa s Bogom. Bez duhovnog napora nema obogaćivanja duhovnog identiteta. Duhovni identitet po svojoj naravi traži da bude bogatiji.
Drama današnjega čovjeka se sastoji u tome što "ostaje daleko u tuđini posramljen i iscrpljen." Ključni trenutak u tragediji razmetnoga sina bio je kad je on došao k sebi i rekao: "Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi. Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: Oče, sagriješih Bogu i tebi." Naš se duhovni identitet obogaćuje upravo u trajnom povratku kući našega Oca. Drama današnjega čovjeka pretvorila bi se u prekrasnu poeziju kad bi današnji čovjek došao k sebi i Bogu.
Kad bi pluća prestala primati kisik i kad čovjek ne bi disao, umro bi od gušenja. To je svima jasno. Upravo se ovako događa s našim duhovnim identitetom koji nestaje iz našeg cjelovitog identiteta, kada ostajemo u "našoj pustinji", a "kamenje plače". Kardinal J.H.Newman, za kojeg papa Ivan Pavao II. kaže da je “jedan od najautoritarnijih i najokretnijih prvaka duhovnosti” na engleskom području, a kojeg će papa Benedikt XVI. u rujnu ove godine prigodom apostolskog pohoda Velikoj Britaniji, proglasiti blaženim, u svojoj Propovijedi za šezdesetnicu: Poziv slave ističe:  "Božje prilike ne čekaju. One dolaze i prolaze. Riječ života ne čeka; ne uzmemo li je mi, odnijet će je đavao. On nije lijen, upravo suprotno, uvijek otvorenih očiju on je u svakom trenutku spreman na skok kojim će odnijeti dar kojeg ne koristite."  
Naši vjeroučenici i katehizanti očekuju od nas odgovore na smisao njihovog života, kao što je to činilo veliko mnoštvo naroda okupljeno oko Gospodina. Naše poslanje u naviještanju Radosne vijesti je identično Isusovom poslanju, kao što je i naš duhovni identitet u uskoj vezi s Gospodinovim duhovnim identitetom. Ako sami nismo sretni, kako ćemo reći našim vjeroučenicima i katehizantima u čemu je izvor prave sreće? Ako sami nismo vezani za Boga, kako ćemo druge povezivati s Njim? Ljudima danas treba Bog. I to je ključno. Bog je najbitniji i ne može ga se i ne smije stavljati u drugi plan ili uopće ne planirati s njim.  Suvremeni čovjek luta jer nije susreo Boga. U tome je problem. 
Nešto malo više od godinu dana u Bonnu, svjetsko vijeće religija za mir pozvalo je Europu da pronađe svoj duhovni identitet.
Prisjetimo se u ovom izlaganju, samo usputno, osobe koja je imala bogati duhovni identitet., a povodom stote obljetnice njeziog rođenja. To je Majka Terezija iz Calcutte. Zbog velike blizine s Isusom velika misionarka ljubavi Majka Terezija je bila, kaže papa Benedikt XVI.,  "neprocjenjivi dar za svijet." 
Papa Benedikt XVI. obraćajući se cijelome svijetu na Uskrs ove godine govori o potrebi duhovnog egzodusa suvremenog čovječanstva: "I suvremenom je čovječanstvu potreban egzodus i to ne onaj površni, već egzodus duhovnog i moralnog obraćenja. Duhovni egzodus je početak posvemašnjeg oslobođenja, koje će biti u stanju obnoviti sve ljudske, osobne i društvene dimenzije. Čovječanstvu je potrebno evanđeosko spasenje kako bi mogao izaći iz duboke krize, koja traži i duboke promjene, počevši od savjesti."
Bez čvrstog duhovnog identiteta nema sigurne i trajne sreće u vjeroučiteljskom pozivu i poslanju. Sretan je onaj tko je u potrazi za duhovnim identitetom, tko ga nalazi i raste u njemu. To od nas zahtijeva veliki trud. Znamo da nikad nije bio niti će biti lak zadatak ići za Kristom. Međutim, ne smijemo se obeshrabriti usprkos preprekama na putu. Kaže nam Gospodin: "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."  
Na samom kraju ovog izlaganja, zaljučio bih riječima svetoga apostola Pavla Solunjanima: "Propovijedajmo, ne kao oni koji se nastoje svidjeti ljudima, već Bogu." A jedino nam duhovni identitet u tome može pomoći. 
Isprintaj članak
| više
 
Nadbiskupski dom, 1. rujna 2019.
Katehetski dan i svečana podjela kanonskih mandata